...protivpravno, bez odluke Saveta bezbednosti, uz otimanje teritorije i izgradnju NATO vojne baze na teritoriji suverene države... uh!
Sa današnjeg aspekta, a s obzirom da je Srbija potpisnica i članica bilataralnog NATO programa saradnje, tj. Partnerstva za mir, od 14. decembra, 2006. godine, zaista je mučno osvrtati se na tih zločinačkih 78 dana razaranja, straha i užasa. Još veću mučninu i zabunu mnogima unosi i činjenica da je proteklo već više od 16 godina od kako je u zgradi Ministarstva odbrane otvorena i NATO kancelarija, a o učešću naših oficira i vojnika u NATO mirovnim misijama tek da ne govorimo. A onda i ono najmučnije - izvoz oružja i municije, koje je proizvedeno od strane srpske namenske industrije, a koje se pod pokoviteljstvom NATO-a izvozi na ratom pogođene prostore širom sveta.
...pa kako onda da pamtimo tih zločinačkih 78 dana?
Da li po izveštaju Dika Martija o "Žutoj kući"?
Da li po preko 200 hiljada interno raseljenih lica (uglavnom Srba) sa Kosova i Metohije?
Da li po svim civilnim žrtvama, razorenoj putnoj, industrijskoj ili elektroenergetskoj infrastrukturi?
Da li po presudama u međunardnom tribunalu za ratne zločine, gde su osuđivani i Srbi i kosovski Albanci, a niko iz NATO-a?
Ne, možda je najbolje da ih upamtimo kao dane koji su obezbedili tadašnjem vrhovnom komandantu NATO-a Vesli Klarku, da sa svojim firmama učestvuje u izgradnji puteva i autoputeva po Srbiji.
Davno se i jedan američki kongresmen izjasnio, da bi politika i reakcije NATO-a na Balkanu bile potpuno drugačije da su se teroristički napadi na tlu SAD-a dogodili samo 10-ak godina ranije, a ne 11. septembra. 2001. godine. Verovatno bi više obratili pažnju i na terorističke kampove za obuku verskih fundamentalista po Bosni, Albaniji, Kosovu, a i svuda u svetu.
Možda bi se drugačije i pozicionirali i u drugim građanskim ratovima.
A možda i ne bi, jer su prvo proglasili OVK za terorističku organizaciju, zbog pokušaja podmićivanja i nelegalne kupovine oružja na svetskom "crnom" tržištu, a onda su kosovski lobisti (čitaj: albanski separatisti) na jako čudan način izgurali sasvim drugačiju priču.
No, o tome se danas malo govori ili piše.
Slična razaranja od stranje NATO-a doživele su i druge države - Irak, Avganistan, Liban, Sirija, Jemen i drugi, u manjem ili već obimu, ali ni za njih, kao ni za nas, pravde nema ni dan - danas.
Pravda se jedino ostvaruje nametanjem i silom, što možemo videti na primeru Rusije, jer NATO-u ne pada na pamet, niti ima petlje bilo ko iz NATO-a, da bombarduje Moskvu zbog invazije na Ukrajinu; a lako im je bilo da se iživljavaju nad malim i siromašnim narodima.
Elem, pod tim okolnostima i po tim novoustanovljenim svetskim pravilima, patriotizam, suverenost i ostvarivanje nacionalnih interesa su ipak luksuz velikih naroda i država.
I to nije fer! I mučno je i bolno.
A da li da oprostimo, jer smo na to primorani? ...ili se zaista osećamo toliko duhovno veliki da možemo sebi to i da priuštimo?
Neka na ta pitanja odgovaraju pokoljenja, koja će nadam se rasti bez akumuliranih animoziteta prema nasilnicima i zločincima.
Ataman zaGlibljanski
Serbia Tudej