Taktički gledano, svaki iole iskusni lokalni opozicionar bi u ovoj situaciji navijao za što veći haos, tj. da politički mrtvi naprednjaci izujedaju što više politički živih naprednjaka i pretvore ih u zombiće sa kojima se lako manipuliše; a i koji ne bi bili dostojni protivnici intelektualno.
S druge strane, svaki rat politički živih i politički mrtvih sa sobom nosi i žrtve, tj. one koji bi se izuzeli iz tog zombi blata i potražili utočište u drugim strankama, bilo kao aktivisti ili kao članovi.
No, današnji naprednjaci, vođeni ličnim animozitetima, očigledno nisu ni svesni koliku štetu nanose sebi i koliko to valjanje po zombi blatu tera obične ljude od njih, jer su prizori te bitke i više negoli samo užasavajući.
Zombi perspektiva je i više negoli jasna; ujedaj sve!
Ujedaj gde boli; ujedaj žene, ujedaj muškarce; ujedaj im roditelje, decu, rođake, prijatelje, kumove... ni pokojnike ne izostavljaj!
Skrnavi dečije grobove, zadiri u emotivne veze, preispituj poznanstva, povezuj nepovezane, sve ukrštaj i vuci u zombi blato.
Neki će poverovati da je bolje biti zombi, negoli žrtva zombija, dok će se ostali preobratiti od silnih ujeda.
A šta na sve kažu politički živi naprednjaci?
...pa ništa. Ne znaju šta ih je snašlo, ali ih odlično znaju i prepoznaju. Znaju sa kim imaju posla, znaju i na šta su spremni politički mrtvi, a pošto su im odlično koristili u borbi protiv nekih današnjih opozicionara, svesni su i da neće stati. Većina moli Boga, da ne osvane u nekoj od objava zombi-BOTića pod komandom Burdzelenskog, da ne objave neki dokument (makar i falsifikovani), neku prepisku (makar i fabrikovanu) ili da im ne pronađu nekog švalera, švalerku ili nepriznato dete, a za koje ni sami nisu znali.
I onda ćute, čekaju da dođu na red, pa da ih zombići glockaju.
Epilog svega se nažalost unapred zna. Lokalne naprednjake će voditi ili politički živi ili politički mrtvi - centrali je svejedno, jer i jedni i drugi služe višem cilju. Da, bitno im je da pobedi snažniji, zbog nekih budućih ratova, pa makar taj neko bio ljigaviji, brutalniji, beskrupulozniji. Takav se i traži!
Kako se to sve odražava na obične građane?
Katastrofalno, eto "kako"!
Unutarstranački sukobi iziskuju vojsku, a to znači zanemarivanje potreba građana, jer ko zna koliko šansi se propušta na drugim poljima dok se misli samo o ratu. Ko zna i koliko se bitnih lokalnih poslova odlaže ili se ne rade s punom koncetracijom kada se samo o unutarstranačkom ratu misli. Ko zna i koliko se grešaka pravi u hodu pod pritiskom ratnih dejstava.
A posledice i obnova ovozemaljskih odnosa?
E, tu sledi ono krucijalno - neoporavljivo!
Ko je spreman da ujeda i da se valja u zombi blatu, neka sutra bude spreman i na sud - bilo narodni ili Božji. Ljudski je praštati, ali samo individualno; kada su kolektivni odnosi u pitanju, tu oprosta nema. Uvrede, niski udarci, zadiranja u porodice, zadiranja u emotivne odnose, skrnavljenje dečijih grobova i slične opskurne aktivnosti - zbog politike i interesa, ostavljaju trajne ožiljke ili žive rane.
Neka im je Bog u pomoći, ukoliko ih se već nije odrekao.
Serbia Tudej